Autor teksta: Ana P.

Cao Anči, carisima! Počeću ovaj mail zahvalnice nekom lepom reči o tebi.  Anči je, kako bih rekla, redak čovek među ljudima! Upravo onaj čovek koga je slavni Diogen tražio fenjerom u sred bela dana po trgu. E, takvo je moje iskustvo ovog leta. Nego da krenem redom.

Ceo juli bejah u potrazi za smeštajem pod suncem i ceo mesec razmatrah ponude iz svih delova Grčke ali avaj. Nijedne dovoljno primamljive i nijedne dovoljno slobodne. U jednom trenutku pronađem Anu i još jedan smeštaj u Esperides hotelu - 3km od Limenasa. Počnem da pregovaram za smeštaj, ali sve nekako jalovo. Te vlasnik slabo zna engleski, te može smeštaj tad, pa ne može onda kad smo se dogovorili, te se plaća 50 evra odmah, te se ne plaća; te slike na sajtu govore jedno, a na forumima stranci drugo. Konfuzija. I obratim se ja Ani. Ana u gužvi. Razumljivo – sred sezone, a ja pala ko limun s neba i trazim od nje da me smesti pod neki bor, na neku plažu, u nečiju vilu. I Anči ponudi sobu u Potosu i ja je galantno odbiijem, jer sam sa Esperidesom konačno postigla dogovor i poslali mi potvrdu rezervacije.

Suprug i ja krenusmo put Grčke i stigosmo na Tasos u 12h poslednjim trajektom. Nađosmo Esperides iz prve. Kako ga ne bi smo našli kad je odmah uz put van Limenasa. Čuveni jedini put oko ostrva. Ljubazna žena nas odvede do sobe kad prvi šok: soba je u suterenu. A molila sam da ne bude suteren. Uđemo u sobu a soba čista, nova, blješti plazma tv sa stola, ali nigde rešoa za prvu jutarnju kafu. A u uglu mali frižider. Onaj koji se obično nosi na plažu. Ajde, dobro reko da ne zakeram, šta je tu je. Izađem na terasu kad tamo roj letećih bubašvaba.  E tu nama pade mrak na oči i mi pravo na recepciju. Žena nas ljubazno smesti u sobu za četvoro do sutra ujutru, dok se ne reši problem. Ujutru baš i nisu mogli da nam pomognu. Sležu ramenima, nude menjanje sobe na svaka 3 dana s tim da budemo u sobi sa bubama neka 3 dana. A smeštaj preko dana sinu u svoj svojoj prednosti i manama. Prednosti – plazma tv i nove keramičke pločice, sve ostalo nedovoljno za opis. Plaže nigde, navodno je preko puta, ali je mi ne videsmo. Hotelski bazen premalen, ali predubok. Nema neke vajde od bazena, pored mora. Ali ajde, sto ljudi, sto evra. I tako suprug i ja krenusmo da se vozimo po Tasosu ne bi li našli neki smeštaj sad kad smo tu gde smo. I stigosmo u sred podneva u Limenariju. I tu sad kreće priča o Diogenu, fenjeru, coveku i Ani. Kontaktirasmo Anu i ona nam odmah posla jednu prijatnu ženu – gazdaricu vile Marija da nas odvede i pokaže jednu sobu. Ana reče skroman smeštaj. Jeste skroman, ali je Hilton u odnosu na ono gde smo prethodno veče prespavali. Ali moram reći kako smo kontaktirali sa Anom; očajni, nađosmo jedan internet kafe i ja joj poslah e-mail sa subjectom OSTASMO BEZ SMEŠTAJA. I Ana nam u roku od pola sata nađe smeštaj.Šta više da kažem nego da se oslonim na njenog sunarodnika Diogena i odam joj čast na ljudskosti. Eto, sve sam vam ispričala, ostalo je da pratite Anu i njen sajt i da na vreme nađete svoje mesto pod suncem.  A ako budete u situaciji u kojoj sam ja bila i onda će vam se Ana naći u pomoć. A što je tek ljupka i lepa u prirodi, ali to vam ostavljam da se sami uverite kad je i upoznate jednom na Tasosu. Anči hvala još jednom!