“Autor teksta: Jovan Simunovački”

Bio sam već na Tasosu 2010, boraveći u Limenasu.  Špartao iznajmljenim mopedom s bivšom, a tada aktuelnom…

Ostrvo mi se dopalo, kao ambijent idealan za odmor i razonodu.

Leto 2011 donelo je i pitanje - a šta ću sad? Išlo mi se opet na to prelepo ostrvo, ali s kim? Kad? Kako? Jer sam ostao bez te moje, pomenute dame. Bez veze. Sam. S malo para na raspolaganju, u špicu sezone, kad nema nigde po agencijama ništa za odmah, pogotovo za samo jednu osobu. Pritom- cajtnot, jer ti iz firme stiže glas da ti se godišnji prekida ranije nego što si mislio. To valjda zovu “našao se u neobranom groždu”. A ide ti se… Osećaš da ti nedostaju one divne plaže, bistrina mora, borove šume i maslinjaci. Neki te davo vuče da u miru Panagije ispiješ kafu k’o čovek, nikud ne žureći, da se malo baškariš po Pahisu, Alikiju i šta ti ja znam…

Da razjasnimo. Nije Tasos čarobni štapić, kao ono, odeš tamo - i svi tvoji problemi garant nestaju. To brate nigde nema… Ali to i nije bio cilj, ma kakvi. Cilj je bio dokopati se desetak dana mediterana, uprkos tome što je izgledalo nemoguće.

I bilo bi nemoguće pod rečenim uslovima, da nisam nekako, na netu, naleteo na Anu.

Nikana. Zvuči poznato? Trebalo bi. Ekstremno je dobro znati da postoji na svetu Ana Nikolić, Nikana, srpkinja koja živi na Tasosu. Bavila se i bavi turizmom. Elem, Ana se nije iznenadila ni šokirala mojom nebulozom od priče. Ni mojom željom da mi sredi nešto za o’ma. Nego je pokazala šta ume. I rad u turizmu je znanje, iskustvo, sposobnost, entuzijazam, ljubav prema svom poslu - k’o i svaki drugi posao. Pa ko zna - zna. Tako se ja obreh na Tasosu, direktno iz onog neobranog grožda. Neverovatno. I to još u sobi sa dve cimerke…

Mislio sam - Tasos sam već obigrao uzduž i popreko, pa sad sledi samo uživancija po već znanim lokalitetima. Vraga! Samo odjednom, Ana se pojavi i povede grupu nas “svojih” turista u nepoznato. Nađeš se na par mesta: neka skrivena znamenitost, neka neznana plaža, neki opako dobar restorančić s djakonijama… Završiš dan negde pred zoru s razigranom ekipom u najboljem kafeu. Dobro, ne kažem da se baš uvek mora ostati trezan sto posto….

Ima neke magije u tome, zar ne Ana? Mora biti da ima!!! Zašto bi mi se inače išlo opet? Mozda malo i radi pogodnosti - ipak je Tasos nama najbliže grčko ostrvo, a definitivno nije najskuplje. Možda je radi pravoslavlja, robovanja pod Turcima, one plaže kraj kamenoloma (kako se zvaše) gde gaziš kamičke bukvalno snežnobele boje? Zbog meda, maslinovog ulja, jagnjetine u Teologosu ili ribe i morskih plodova u Skali Marion? Ili je zbog one ribe što se brčkala u toplesu po potoskim plažama, onako švapski plava? Sve to i još mnogo štošta, što bi rek’o čestiti stari Crnjanski. A ona moja bivša? Zaboravljam je već…