Došao je i taj dan, Sveti Nikola, krsna slava prvog srpskog udruženja, na koje smo, kao članice, jako ponosne. Možda je za nas to postao i najsvečaniji dan u godini, jer su 7. januar i 31. decembar na ostrvu sasvim obični dani, za Uskrs smo uglavnom svi raštrkani, a Božić (25. decembra) nekako još uvek, većina nas Srpkinja, ne doživaljava na pravi način. Nekako nam nedostaje onaj naš Božić, kojem prethodi Badnje veče uz kestenje, orahe i badnjak.!

Ove godine domaćice slave bile smo mi, južni ogranak udruženja :-) (Potos i Limenaria). S obzirom na to da u Potosu tokom zime nema otvorenih restorana, dogovorile smo se sa vlasnicom jedne taverne na obali (Akrogiali) da otključa samo zbog nas. Vlasnici taverne su godinama radili i živeli na Santoriniju, pa su svoju tavernu dekorisali po ugledu na taverne sa Santorinija. Taverna Akrogiali, po mom mišljenju, je jedna od najlepših taverni u Potosu, a možda i među najlepšima na ostrvu.

Sastanak je bio zakazan za 15h, dolazak sveštenika za 15:30. Devojke sa severa donele su pogače i slavski kolač i žito. Mi smo pripremile tortu i kolače.
S obzirom na to da Grci nemaju običaj krsnih slava, sveštenik je bio u nedoumici koja će njegova uloga tačno biti tokom slave. Žito se u Grčkoj sprema samo za groblje, pa je i to bila nepoznanica kako za vlasnike restorana koji su se blago rečeno našli u čudu, tako i za samog sveštenika. Ipak, na kraju je sve ispalo kako treba, pa smo po završetku običaja, sa srpskom muzikom u pozadini uživale u slavskom ručku do kasne večeri.

Bila je to i odlična prilika da se deca upoznaju i zbliže, malo posvađaju i pobiju, ali i da porazgovaraju na srpskom :-) Rezultat: slomljena ruka najmlađeg člana udruženja, te je stoga odlučio da je pametnije da ostatak večeri provede spavajući na dve spojene stolice, jer ove srpske slave znaju biti i opasne :-)
Na fotografijama možete videti kako izgleda najprometnija ulica u Potosu izvan sezone.