Omiljeni provod u Grčkoj su takozvana “buzukia”. U pitanju su gostovanja velikih grčkih muzičkih zvezda u klubovima koji su namenjeni specijalno za provod ovakvog tipa.

Nastupi poznatih zvezda i provod u buzuki klubovima ima veoma dugu tradiciju u Grčkoj. Nekada se na ovakvim događajima svirao buzuki praćen lomljenjem tanjira. Danas nastupaju pop zvezde, a umesto lomljenja tanjira, koje je zvanično zabranjeno, prosipaju se latice ili cvetovi karanfila.

Buzuki klubova ima širom Grčke, pa nije retkost da i najveće zvezde nastupaju u vrlo malim mestima i na najdaljim ostrvima. To je odlična prilika da narod, umesto da putuje na koncerte u velike gradove, može uživati i čuti uživo svoje miljenike u mestu u kojem živi.

Naravno, takvo zadovoljstvo puno i košta, a što je gost - pevač veća zvezda cena rezervacije je veća.

Interesantno je i neočekivano to što su oko bine postavljeni stolovi, jer se osim pića služi i hrana. Obično postoji minimalna porudžbina po osobi ili po stolu. Minimalna i obavezna porudžbina po osobi kreće se od 50 pa i do nekoliko stotina evra, u zavisnosti od pozicije stola, ali i od popularnosti pevača ili pevačice.

Poslednjih godina mnogo buzuki klubova u malim mestima se ugasilo, ali ukoliko planirate da posetite neki veći grad i želite da osetite atmosferu u kojoj Grci zaista uživaju, najbolje je da na internetu pogledate koji pevači tih dana gostuju u klubovima i da na vreme rezervišete svoj sto.

Ukoliko vam je minimalna konzumacija za stolom previsoka, onda možete rezervisati mesto uz šank gde ste obično obavezni samo da poručite piće.
Ukoliko želite poseban status, možete rezervisati i separe.

Buzuki večeri su za turiste prava atrakcija, a evo kako je svoje prvo buzuki veče nakon udaje u Stavrosu doživela i duhovito opisala naša Jelena Kernalis na grupi Live from Greece. Nije lako opisivati atmosferu, ali mislim da je Jelena uspela u tome.

“Kako to da nikako nismo pomenuli čuveni vid zabave nama drage zemlje, a jedan je od razloga zašto mnogi vole Grčku i u zimskom periodu?

Čim se završi leto i počnu hladniji dani otvaraju se stotine čuvenih klubova po Grčkoj takozvani “buzuki” ili što bi Grci rekli “mpouzoukia”. Atina, Larisa, Solun, Janjina, Kavala i mnogi drugi gradovi vrve od ovih klubova. Na početku zime svaki od njih ima premijeru sa najpoznatijim imenima grčke muzičke scene. Cene rezervacija stola možete samo da zamislite i naravno zavise od popularnosti gostujućeg pevača ili pevačice. Visoka cena, naravno, velike ljubitelje buzukija ne sprečava da se baš to veče nađu u svom omiljenom klubu i provedu nezaboravno sa svojim prijateljima do ranih jutarnjih sati. Imena kao što su Remos, Ruvas, Plutarhos, Gonidis, Karas i mnogi drugi, a od pevačica Zina, Visi, Anđela, Melina nama možda i ne govore mnogo, ali ovde su vodeća imena vokala koji pune buzukija i zaslužni su za najbolji vid zabave u Grckoj.

Većina Grka prosto obožava buzukija i kada ih pitate kako je tamo oni jednoglasno kažu to moraš da doziviš. Atina je kraljica buzukia. Tamo zabava počinje posle ponoći, ali ne zaostaju ni Solun, Larisa, Janjina, Kavala pa i neki drugi, manji gradovi.

E, u Stavrosu je davne 2005. bio otvoren buzuki “Kazani”. Držao ga je gazda Bora, čovek kojeg većina zna iz Kozi beach bara koji ima i dan danas. Gazda Bora kao stari maher i čovek u šou biznisu je rekao “Što da i mi u Stavrosu ne napravimo dar-mar kad mogu Atinjani i Solunjani. Što da Stavros zaostaje, jelte???I! Tako gazda Bora otvori Kazani. Tada još uvek nije bilo krize u Grčkoj i Grci su živeli na visokoj nozi, što bi se reklo trošilo se i šakom i kapom. Za zakazivanje stola u Kazaniju bilo je obavezno da se poruči boca viskija čija je cena počinjala od 150€ pa naviše, zavisno od broja osoba za stolom. Naravno, uvek je bilo puuuuuuno nije bilo mesta gde igla da padne.

Te godine sam i ja došla u Grčku, eto život me doveo tj. moj muž, a on je radio sa gazda Borom kao menadžer kluba. Bila je zima negde pred Novu godinu i kaže meni moj dragi: “Ajde da dodješ da vidiš kako je, jes da radim ali biće interesantno”. Naravno, ja dete iz Beograda koje je izlazilo po beogradskim klubovima I splavovima mislim u sebi “Ih jaka stvar - buzuki u Stavrosu! Bezveze. Neću da potcenjujem, ali iskreno kako ću ja u ovom selu kao da se provedem dobro?”, ali, ok, da ga ne uvredim ‘ajde idemo na buzukia. Naravno, on ode ranije, a ja uz visoku pratnju mojih devera dođoh kasnije kao i svi oko 23h. Ja se obukla onako potpuno obično, rekoh “Šta ima da se sredjujem u Stavrosu”- obične crne pantalone, usku crnu rolku - da budem žensko, ali da ne preterujem.

Ulazimo mi unutra i onda moj šok - sve devojke, žene cak i starije gospođe, što me je prijatno iznenadilo, u svečanim haljinama kao da smo na svadbi. Muškarci, takođe, svi u odelima šik, šik uh rekoh: “Opa! Gde sam ovo došla?! Ovo Stavrošani?” Naravno bilo je ljudi iz čitave opštine Volvi, znači sva mesta do Soluna. Verujte, ne preterujem. Tad nisam govorila grčki i pitam Dimitrisa (devera) na srpskom “Šta je ovo????” A on kaže: “Eeee, to buzuki!” i spoji svih pet prstiju i poljubi - tipični način na koji Grci pokazuju oduševljenje.

Muzika trešti, na bini u centru orkestar live i naravno centralno mesto baš buzuki, grčki nacionalni instrument koji svi jako dobro znate. Stajemo za sto koji je blizu šanka, onako s kraja. Gledam okolo po stolovima uzrast od 7 do 77 godina, ali bukvalno svi u super raspoloženju, sa podignutim rukama pevaju… Da ne dužim, izlazi zvezda večeri, čuvena Stela Kalia, ja nikad čula i kreće iz sveg glasa da pozdravlja publiku: “KALISPEEEERAAA!!!” a muzika jos jače, uz buzuki počinje čuveno zeimbekiko. Ustaju tri starija gospodina, a oko njih se odmah pravi po jedan krug žena i muškaraca koji na kolenima tapšu, a gospoda se vrte i izvode razne figure uz ritam buzukija. Ljudi, verujte, ja u šoku! Nisam to nikad ranije videla pa mi bilo i čudno i smešno. Odmah oko njih prileću devojke sa poslužavnicima punim karanfila, uzimaju novac od publike koja ne baca karanfil po karanfil nego ceo poslužavnik na igrače, a potom i na jadnu Stelu, ali oni presrećni i još i još svi na nogama, lete poslužavnici na sve strane i ono cveće puna i pista i bina. Gledam ja Dimitrisa, purnja on ko pravi i kroz dim čujem: “To mnogo dobro” i umire od smeha kako ja blenem u čudu, pa rekoh: “Ako vama dobro dobro i meni!” Moj menadžer juri na sve strane da svi gosti budu zadovoljni i zaista, zabava je bila na nivou. Nema blama, nema ustezanja, menjaju se igrači i igračice, uhvatiše se svi u kolo pa odigraše i par sirtakija - meni je sve bilo “sirtaki”, ali sigurno da je postojala velika razlika izmedju igara. Stela utegnuta u crveni kombinezon, znate vec kako pevačice, zaigra i ona sa publikom. One devojke opet sa brdo poslužavnika i karanfila prileću I bacaju na nju sve zajedno. Pitam ovoga, rekoh: “Je l’ to džabe?”, a on: “Neeee! Jesi li luda, znaš li koliko košta poslužavnik?!” Pa, sad se ne sećam, ali dosta (evo pre neki dan čitam da je jedna voditeljka u Atini samo na cveće potrošila 20000€, pišu novine…ne 2000, već 20 000€) tako da znate koliko vole Grci buzuki.

Posle Stele na scenu stupa muški vokal, da se ona odmori. Kreće brži ritam i svi skaču, neka gospođa do nas me uhvati za ruku i viče: “Ela, pameee, opaa” Mogla je mama da mi bude, ali energija za čistu desetku. Konobari lete na sve strane, puna bina cveća i poslužavnika. Mislim ljudi i kažem: “Izlazilo se i ludovalo se, ali ja ovo u što sam u Grčkoj videla kod nas nisam u to vreme viđala.” Zaboravih ja da sam u Stavrosu i da su oni svi stranci, uhvatismo se svi u kolo pa udri. Ne da sam se izđipala nego sam i zamalo jedan pislužavnik dobila u glavu, a o cveću da ne govorim. Nisu mogli kući da me odvedu…i još malo i još malo…

Nažalost sledeće godine krene i ovde kriza, zatvori se Kazani i osta meni buzuki u lepom sećanju. Naravno otvorili su se neki drugi i žurci nikad kraja. Što reče naš čuveni Taško Načić: “Ko ne voli karanfile, ne treba da živi!!!” A na buzuki odite obavezno!”