Solun je grad star vise od 2300 godina i već i sama ta činjenica mu daje čar koju obogaćuju mnoge druge stvari koje u ovom gradu postoje. Od najranijih godina je bio multietnički jer mu sama pozicija to nameće, ali u par poslednjih vekova taj epitet dolazi posebno do izražaja.
Do početka XX veka zidine grada su pratile ono što danas smatramo centrom grada, a što obuhvata prostranstvo između istočnih zidina, koje se spuštaju zamišljenom linijom od tvrđave ka Beloj Kuli, i zapadnih koje prate pravac od luke ka uzvišenju.

Istočno od Bele kule, put današnje ulice Vassilisas Olgas (Kraljice Olge) krajem XIX veka bogati Solunjani, uglavnom Jevreji, počinju da grade svoje letnjikovce, raskošne vile od kojih neke i danas odolevaju vremenu. Opširnije o njima ću nekom drugom prilikom, a ovde ću vam predstaviti neke od njih koje su meni danas predstavljene u okviru besplatnih tura koja već nekoliko godina unazad Opština Soluna organizuje za svoje građane kako bi ih upoznala sa istorijom grada. Zainteresovanost je toliko velika da već dve, tri godine pokušavam da “uhvatim” mesto, ali bezuspešno jer je broj ograničen.
Sve do danas.

Današnja tura se zove “Vile 2”.

Počinje od ugla ulica Bocari i Vasilisas Olgas od vile porodice Kapantzi i ono što je interesantno nama je da je bila u posedu Jevreja koji su se islamizovali, a uspeli su da izbegnu da budu poslati u Tursku prilikom velike razmene stanovništva jer su imali srpsko državljanstvo?? Vodič nije znala da mi kaže odakle to, ali ću već iskopati negde. Sledeća u nizu je vila u kojoj se nalazi Etnografski muzej Soluna koji svakako ne treba da propustite i u kom sam svojevremeno pratila izuzetne seminare s različitim tematologijama. Večeras u 7 za one koji se slučajno nalaze u gradu, ili one koji žive se izvodi muzički program na temu vetra, uz izvedbe najvećih savremenih kompozitora Hatzidakisa (ne propustite da potražite na YouTube​-u neke od numera) i u nas poznatijeg Theodorakisa. Ulaz je besplatan.

Sledeće u nizu su napuštena zgrada nekadašnjeg Italijanskog konzulata koja je još uvek u vlasništvu države Italije, kao i zgrada koja je pripadala i pripada i dalje poridici Mihailidou (izdaje se).
Sledeća je nekadašnja jevrejska vila u kojoj je već dugi niz godina škola za slepe.

Dolaze zatim dve skroz napuštene vile koje je kupio vlasnik jednog pozorišta ali ih prepušta stanju u kom su. Interesantna je Yeni Cami (nova džamija) koja je izgradjena i služila za verske obrede Jevrejima grada koji su takođe bili islamizovani i zato kao objekat podseća na sinagogu. U njoj je nekada bio arheološki muzej.
Koristi se kao izložbeni prostor i trenutno u njoj možete ispratiti izložbu o zajedničkim sakralnim lokalitetima Balkana. Poslednje četiri vile su iz istog perioda, dve su korišćene, a jedna se i dalje koristi kao prva muška gimnazija, treća je nažalost uzurpirana od strane anarhista (posebna kategorija pričaću vam i o tome), a pripadala je bugarskoj porodici Hadžimisev. Istoj porodici je pripadala i vila pored u kojoj trenutno uživam u kafi i pišem vam ovo. U istoj ulici se nalazi odličan kafić Dendro sto bar u kojem možete često videti i jednu našu članicu :).

Tekst i fotografije: Ivana Stanojević