Autor teksta: Petar P.

Klinac 1995. godine, dete devet godina, treći razred i jednog dana učiteljica dolazi u razred sa pitanjem: “Hoće li neko od vas izbeglica da ide u Grčku da živi,da nastavi život u grčkoj porodici, da se školuje…” A ja kao i uvek, bez razmišljanja ustadoh i na sav glas: “Hoću ja!”, a učiteljica odgovara: “Ide se tek za dva meseca, u decembru, moraš kući da preneseš roditeljima, da dođu na razgovor” Dođem kući, prenesem roditeljima, oni “ma ni slučajno, mali si, kako ćeš u “beli svet” a još dete”, jedva ih umolim da pristanu i da dođu kod učiteljice na razgovor,da potpišu za mene da mogu putovati sam na grupnu vizu, da bih krenuo u Grčku…

I tako dan za danom, dođe i taj dan da se kreće sa Topčidera vozom za Grčku. Mnogo roditelja, familije od nas preko hiljadu dece što je išlo u grčke porodice, plaču moji roditelji od brige, tuge, nisam sa njima 9 meseci, a i meni teško pada rastanak, ali znam da idem gde je mnogo bolje i lepše. Rastasmo se jedva, krenusmo…

Nakon mnogo sati, stigosmo u Solun, autobusi i kombiji nas čekaju da nas razvezu, dođosmo u opštinu Kalamarja, dočekalo nas mnogo Grka,novinara… Po svakog je došla porodica,jedini ja ostadoh sam sa svojom srpskom učiteljicom i prevodiocem. Nakon nekog vremena stižu jedna starija gospođa, njena ćerka i sin… Gledaju me, trče ka meni, u zagrljaj, u tom momentu osetim svu onu toplinu iskrene ljubavi što jedno dete oseti sa devet godina.

Odvedoše me kući, a nit znam jezik nit išta, sam, stranac…Plačem, vičem, “hoću nazad za Jugoslaviju”…

Već su imali rečnik pa na našem mi čitaju iz rečnika “mi smo tvoja porodica, ti ćeš ovde sa nama da živiš, da ideš ovde u školu”, biće ti bolje nego u Jugoslaviji…”

Naspremali svega, svakakvih specijaliteta,a meni nije ni do čaše vode. Dolaze komšije, rodbina, da vide kakvo dete im je došlo iz Jugoslavije. I tako prolazili su dani,iz rečnika mi čitaju “idemo na selo, idemo kod nas u radnju” Spremim se, krenem, kad dođosmo u neki veliki restoran, a tamo konobar na našem jeziku mi govori “dobar dan, dobro nam došao. Ja sam Ilijas,išao sam na fakultet u Beograd”. Meni odmah laknulo, srce i duša veliki.

Od tog momenta, svakim danom uz Ilijasa sam učio grčki, znao sam da moram, da ću tu živeti i posle dva meseca druženja sa njim,ja sam počeo samostalno da pričam grčki, toliko odlično da su svi bili iznenađeni i da bi nakon nekog vremena u školi u Kalamarja učiteljica predložila mene da predstavljam našu grupu dece, pred kamermanima, da bi napravili reportažu za javnost,za vesti, novine…

Za kratko vreme, zavolim sve oko sebe,ljude,g rad, lepote Grčke, a i porodicu u kojoj sam živeo, najviše… Porodicu,koja mi je pružila život kao nikome na ovom svetu, pokazala i uputila na neki jedinstven život, zato i dan danas živim drugačiji život od drugih, jer živim za momente koji se ne mogu opisati rečima.

Previše je lepih momenata i uspomena za moj život u Solunu i celoj Grčkoj, ovo je samo “jedna kap u moru” moga života i detinjstva provedenog u mojoj “drugoj porodici”… Ali eto,čitao sam danima mnoge objave, pa sam hteo ovde i sa vama da podelim jedan deo moje velike ljubavi prema Grčkoj i Solunu…