Autor teksta: Darko Antić

Još od kad su nas, sada već davne 1976. godine, mene i moju sestru Aleksandru, otac i majka, potrpali u novokupljeni automobil Zastavu 101 standard, oker boje, sa sve ogromnim braon kuferom od mekane kože, prenatrpanim i jedva zatvorenim i narandžastom frižider torbom i rekli nam u tim sabajle jutarnjim satima, napolju je još uvek bio mrak, tek je svitalo, da idemo na more u jednu stranu prelepu zemlju, koja se zove Grčka, a mesto Stavros, i kada su sve komšije oko nas u Gloždaku u ulici Cerskoj, pakovali svoje Fiće, Tristaće, Lade i Pezejce, moji drugari Goran Kasapin, Boba Živkić, Tričko i sestra mu Suzana, moj drug Bojan Čombe i brat mu Deja Vučko, moji drugari Dobrica Boba i brat mu Dejan Pita, drugarice iz ulice Snežana i Marina, Zdenka i svi kolektivno odlazili u Leptokariju, Kavalu, Stavros, Asprovaltu, Platamon, Paraliju još od tada ja sam zavoleo tu čudesnu, suncem i mirisima mora okupanu zemlju, nekako sam znao, onako mali sa pet punih godina da ću je voleti zauvek i da ću joj se nanovo iznova i iznova vraćati i svaki put otkrivati deo po deo te slagalice, najlepših ostrva na svetu, dobrih, večito nasmejanih i raspoloženih ljudi, koji kad bi čuli da smo iz, tada Jugoslavije a sada Srbije, prilazili da nas ljube i grle, kao da smo im rod najrođeniji…
Dođoh onomad sa mojom porodicom iz te iste Grčke, sa ostrva Tasosa, sa mojom suprugom Gajom i sa naše dvoje razigrane dece, Matildom i Svetozarom, sa opuštenog i relaksirajućeg odmora, i znam da ćemo i sledeće godine opet ići kod naših prijatelja Grka, i znam da su i moja deca zavolela tu zemlju, koja je postala deo njihovog bića, i znam da će se i oni, kada mene više ne bude bilo, iznova vraćati sa svojim novim porodicama u tu istu zemlju, koja nam je uvek mnogo toga lepoga davala…”

Lepa uspomena, pa da zanovimo znanje i iskustva, ovog leta iznova…