Halkidiki je za Solunjane oduvek predstavljao jedinstven beg za vreme letnjih odmora. Solunjani nisu mogli sebi da priušte luksuz “bežanja” na ostrva, s obzirom na to da ostrva u blizini ne postoje, kao što ne postoji ni dobar brodski transport kako bi se do njih došlo, pa je grad ostvarivao svoje letnje snove od šezdesetih godina prošlog veka na dva prsta Halkidikija. U to vreme ova dva prsta, ako nisu bila prekrivena močvarama, onda su bila prepuštena sudbini.

Lokalno stanovništvo sa Halkidikija (dok nije otkrilo vrednost svog mesta) ostavljalo je primorska mesta svojim sinovima, dok su brdovita čuvali za ćerke, smatrajući ih vrednijim, ne bi li ih bolje udali. Šezdesetih godina put je jedva dolazio do mesta Mudania, koje je tada bilo ribarsko selo i odatle preko zemljanih puteva i preko mora, prvi turisti su počeli da otkrivaju istinski raj, divlji i neiskorišćen.
Predivno more, neverovatne plaže sa belim peskom, izdvojena jezerca i sve to daleko od očiju drugih. I od samih stanovnika Halkidikija, negostoljubivih i sumnjičavih prema svemu što je novo. Prvih godina šezdesetih mit o Halkidikiju je došao i do ušiju Atinjana. Jahte sa poznatim imenima pristižu, među kojima i par Janis Karas i Melina. Sa Kasandre su se iz daleka divili Svetoj Gori i Sitoniji birajući mesto za svoju budućnost, mitski Porto Karas.

Blistava Kasandra

Prvi prst je u vreme kasnijih šezdesetih i sedamdesetih godina, u vreme kada nisu postojali autoputevi, postao omiljena destinacija Solunjanima tokom leta. Otvaranje lanaca hotela Ksenia od strane Turističke Organizacije Grčke postaje “must” visokog društva u gradu. Dolazeći do jednog dela kolima i odatle drvenim vozilima do hotela, najpoznatije porodice Soluna su provodile u hotelima Ksenije mnoga leta. Hoteli su svake godine za svoje goste čuvali isti broj sobe, kako ne bi osetili “šok selidbe” a gosti su bili velika imena toga doba koji su želeli da odmaraju i provode nezaboravna leta u diskretnom okruženja i bez stranaca. “Povući ću se u svoju sobu”, “dolazi nov, izuzetan šef kuhinje”, “veče kum-kana” (igra kartama), bile su samo neke od fraza koje su obeležile to doba.

Kolumna Lefterija Kogalidisa u Grčkom Severu (Ελληνικός Βορράς), prva kolumna koja se bavila turizmom i letom, prenosila je svakog ponedeljka šta se dešava u hotelima Ksenije i nepoznatom Halkidikiju i obični ljudi pratili su je sa oduševljenjem. Otvaranje hotela Mendi i Amos Zevs i kasnije velikog kompleksa Palini, prikupljaju polako u Kaliteu poznate parove i visoko društvo. Moda privatnih takozvanih vikend kuća počinje da cveta krajem sedamdesetih.

Flegra, kompleks malo udaljen od Palinija bio je primamljiv preduzetnicima tog doba koji se bore za odabir najbolje vikendice u okviru kompleksa. Otvaranje Elanisa, nastao je još jedan kompleks u kojem kupuju kuće najpoznatije porodice grada, formiraju takozvana susedstva koja se spuštaju do mora, podižu cene i stvaraju opštu histeriju. Devedesetih, pažnju privlače vile koje se nalaze u okviru kompleksa Sani, gde je stvoren jedan istinski zemaljski raj. A posle toga nova susedstva nicala su iz dana u dan i niču sve do danas.

Sitonija za estete

Ako je Kasandra predstavljala kosmički bum sedamdestih, onda bi izolovani zemaljski raj Sitonije postao alternativno rešenje osamdesetih godina. Put ka drugom prstu se otvorio ulaganjem brodovlasnika Janisa Karasa, koji je ubedio Karamanlisa da uvede struju i izgradi asfalt do Marmarasa. Otvaranje legendarnog hotelskog kompleksa Porto Karas, 79.godine, dovodi do potpunog povlačenja preduzetnika, umetnika i intelektualaca u njegove zidine. Luka koja se otvara postaje privlačna jahtama, a gosti hotela tokom letnjih večeri u luci takmiče se po sjaju sa onima u Kanu. Gosti hotela bile su i grčke i strane najpoznatije ličnosti, od kraljica do arapskih tajkuna i od premijera koji igraju golf do Salvadora Dalija. Svi oni sastaju se na večerama brodovlasnika u mitskoj vili Galini, za čiju pozivnicu se trebalo izboriti.

Autor teksta: Giorgos Toulas