Asos je malo turističko selo, udaljeno oko 9km od glavnog puta koji vodi do čuvene plaže Mirtos, ka severu ostrva. Do Asosa se dolazi automobilom ili skuterom. Put je strm i ima mnogo krivina. Po ulasku u samo selo stiže se do malog trga sa starim kućama okruženih sa nekoliko romantičnih tradicionalnih grčkih restorana. Lokalna plaža je mala, ali je voda čista. Sa leve strane sela polukružno se nadovezuje put ka staroj tvrđavi do koje se dolazi pešačenjem uz strme serpentine. Selo je vrlo malo i ima dve male plaže. Jedna od njih je bliže centru sela. Tokom sezone na njoj su u većem delu se smeštene ležaljke i suncobrani. Druga plaža je duž uskog puta koji vodi do tvrđave. Nekoliko lepih uvala smešteno je na severu sela, ali do njih je moguće doći samo čamcem.

U Asosu ima svega nekoliko prodavnica suvenira, kafea i restorana kao i minimarket. Ko odluči da dođe u selo Asos, ovde dolazi da uživa u netaknutoj prirodi i prekrasnom moru. Oko malenog lepog trga nalazi se nekoliko tradicionalnih grčkih restorana i kafea, idealnih za one koji su u potrazi za savršenim mestom za romantičnu i nezaboravnu večeru.

Interesantna tvrđava sa bogatom istorijom nalazi se sa leve strane sela. Druga ostrvska tvrđava je Agios Georgis, i nalazi se na jugu ostrva, u blizini mesta Peratata. Dugi niz godina Asos je bio glavni grad zapadne Kefalonije i sedište venecijanskog guvernera. Asos je jedna od najvećih tvrđava u Grčkoj. Izgrađena je krajem 16. veka i zauzima površinu od oko 44.000m2. U današnje vreme, jedna je od nezaobilaznih tačaka za obilazak turista i poznato letovalište.

Tvrđavu su sagradili Venecijanci kako bi zaštitili ostrvo od napada Turaka i pirata. Ima dva kilometra perimetrijskog zida. Prvobitni plan da se tvđava naseli lokalnim stanovništvom nikada nije zaživeo. Neki od primarnih razloga za to je što u ovom delu ostrva nema prirodnih izvora za vodosnabdevanje pa je ova ideja odbačena, iako je zamak ostao sedište venecijanske vlade na Kefaloniji do kraja venecijanske vladavine 1799. godine. Čak i danas, do tvrđave nije lako doći. Strme serpentine kroz šumu vode do vrha i penjanje je moguće isključivo pešaka.

Od 1800. do nezavisnosti Grčke 1865. godine, a i nakon, ovde je živelo svega 1700 ljudi. Krajem 1920. godine, tvrđava je korišćena kao zatvor, u II svetskom ratu kao vojni pritvor, a zatim i kao zatvor za političke protivnike grčke hunte (1967-1974). Od 1953. godine je postao dom maloj zajednici poznatoj kao Kastrani, koji su se bavili proizvodnjom maslina i grožđa.

Nakon velikog razaranja jonske obale, usled zemljotresa 1953. godine, zatvor je rasformiran a tvrđava napuštena. Popis iz 1961. godine evidentirao je šest stanovnika tvrđave, a poslednji stanovnik je odavde otišao 1963. godine.

Prvobitno, dvorac je imao četiri kapije, ali danas postoje samo dve velike, dok su manje kapije u ruševinama. Posetioci na glavnoj kapiji prolaze kroz mali tunel dok je na drugoj kapiji u gornjem uglu uklesan amblem Venecijanskog lava.

U ruševinama koje su se održale do danas, teško je pronaći 200 kuća i 65 javnih zgrada koje su nekada ovde postojale. Današnji posetioci mogu videti ostatke zatvora i ćelije u centru tvrđave, koji su poprilično netaknuti. Tu su i ruševine bivše kasarne nemačke vojske i obližnje tzv. “francuske crkve” koju su koristili francuski okupatori.