U vreme kada su interes i novac najvažniji, prave vrednosti i pravi prijatelji su retkost i moramo ih ceniti i negovati.
Grčka i grčki narod su oduvek bili naši najbolji prijatelji, a dokaz za to imamo i u najskorijim događajima.
Tokom krize i ratova devedesetih godina, a i posle toga, gotovo svaka porodica na Tasosu primila je po jedno ili dvoje dece iz Srbije na prilično dug period. Mislm da je ovakva praksa periodičnog ugošćavanja dece trajala čak desetak godina.

Ostrvljani su se veoma dobro organizovali i napravili centar u koji se donosila obuća i odeća i to ne bilo kakva, već dobro očuvana i kvalitetna, a ponekad i nova. Sakupljali su igračke i novac, a u ambulantama su u redu stajali kako bi dali dobrovoljno krv.

U Kavali su različite organizacije i pojedinci organizovali slične akcije kao i navijači fudbalskih timova (posebno su se istakli navijači fudbalskog tima A.E.K).

Ja sam u to vreme živela na jugu Srbije gde su se dopremale tone i tone pomorandzi i drugog voća.

U Vranju je postojala humanitarna organizacija Čovekoljublje gde su se dopremale tone pomoći iz Grčke, uključujući i lekove, nameštaj, elektronske uređaje i hranu…

Grčki manastiri, od kojih se posebno istakao manastir svete Lidije kod Asprovalte, primili su na hiljade naših ljudi i dece na duže ili kraće periode, organizovali su se besplatni letnji kampovi, prikupljala pomoć.

U to vreme, u manastiru je živeo arhimandrit Teofilo Zisopulos, veliki prijatelj srpskog naroda koji je bio organizator svih akcija pomoći našem narodu.

Teofilo Zisopulos je devedesetih godina organizovao konvoje pomoći narodu Republike Srpske, nalazio donatore i hranitelje za ratnu siročad, novac za stipendije učenicima i studentima…

Otac Teofilo je čitav svoj život posvetio humanizmu i milosrđu, a dobitnik je Ordena Njegoša prvog reda Republike Srpske i Orden Svetog Save prvog reda Srpske Pravoslavne Crkve

Crkvene starešine iz Patre su poznati po tome da su slali pomoć Srbiji koja se meri desetinama pa i stotinama hiljada evra iz godine u godinu.

Na trgovima širom Grčke su se organizovali protesti protiv bombardovanja Srbije, a mnogi poznati pevači su držali koncerte kao podršku Srbiji. Neki Grci su za vreme bombardovanja boravili u Srbiji u znak solidarnosti.

Kada tako razmislimo, mi zaista nemamo bolje prijatelje od Grka?


Devedesetih godina, dečje selo za nezbrinutu decu (bez roditeljskog staranja) u Sremskoj Kamenici bilo je maltene prepušteno samo sebi. Kriza, rat i pomoci vrlo malo. Samo je nekoliko dobrotvora brinulo i pomagalo deci.


Ana Vukojev je u to vreme živela u dečjem selu i njenoj iskustvo je ovakvo:


“Sveštenici otac Isaija i otac Makarije iz crkve svetih Apostola u Nea Kalitratiji skupljali su tokom godine hranu i odeću, zajedno sa vernicima u Kalikratiji i slali pomoć Dečjem selu u Sremskoj Kamenici.
Ne mogu tačno da kažem kako je ovo bilo organizovano, ali se sećam da su povremeno stizali kamioni pomoći u selo i da smo dobijali i poklone za Božić od malih Grka. U to vreme ta pomoć nam je itekako značila.
Leti je u manastiru bio organizovana, neka vrsta kampa za decu, obično oko 50-oro dece bi bilo “nagrađeno” da li za uspeh u školi ili neki drugi uspeh i autobus bi nas odveo u Grčku.
Deca koja su želela da budu krštena imala su tu opciju i kumovi su bili Grci koji su želeli da krste decu.
Tako sam i ja krštena tamo, a moji kumovi su iz Soluna i nažalost nisam ostala u kontaktu sa njima, jer su odselili u Australiju pre 15-ak god.
Moja priča i priča druge dece iz dečjeg sela
govori puno o Grcima, njihovoj religioznosti, ljubavi prema životu i omladini , nesebičnosti i razumevanju otuđenosti, usamljenosti i odbačenosti…
E, da imam još nešto da dodam.
Otac Isaija je samostalno finansirao taj put za nas, od svojih ličnih primanja, meni je to bilo, baš onako za poštovanje… Tada sam prvi put shvatila šta znači biti monah. Jako malo je jeo, skoro ceo dan je boravio u svojoj bašti u kojoj je uzgajao povrće, a ostatak dana bio je u crkvi u okviru manastira - divan, blag čovek…

Svoje iskustvo napisala nam je i Tatjana Sikima:

“Nažalost, konkretna imena ljudi i organizacija koje su nas pomagale ne znam. Živela sam u koletivnom smeštaju koji se zvao “Zvezdani gaj” na Zvezdari kao izbeglica, od 1992-1994. godine. Redovno smo dobijali pomoć iz Grčke, u hrani, garderobi, cigaretama. Znam i da su deca palih boraca i deca koja su bila sama u tom domu išla u Grčku na odmor i da su ih grčke porodice ugošćavale i na duži vremenski period. Bilo je i dece koja su ostajala da se školuju kod njih i o kojima su te porodice i kasnije brinule. Nažalost, imena su bila ili nepomenuta ili su sa godinama izbledela. Mi nismo bili jedini kolektivni smeštaj koji su pomagali.”